Zapis mimo dana
troje uvijek bačeno u mržnju
mora se izbaviti napustiti
gurnuti trećeg da potone u
rijeku nemoći moć neprihvatljivosti
(mrzeti je najdublja umjetnost)
zlato sa vječnih prstiju okapava
sa početka svijeta u kraj svjetlosti
opraštam i oslobađam
sa ljubavlju velikom
koliko i božija
dalekost od nas
***
Kao oni Malevičevi ljudi
koji imaju ogromne šake i stopala
i kod kojih je sve ogromno osim očiju:
tako i ti: stižeš da požnješ i okosiš
sa srpom, sa motikom, drugi zvižde,
a tebe najstrašnije misli okopavaju,
jarak ti je među sisama, i teče i teče:
umjesto krvi otiče među crne očvrsnule sise
mutna utvara i zmijurine sa njom: demona stvari
i kroz klasje sijena po glavi uvijaju se
nesanice: jedino osmjehu tvom ne može ništa
neslutni taj nesvijet: ti:
obraćanje koje Bog daje ljudstvu kažiprstom prijeteći.
Onom ko ne umije da voli.
Sopstvo je izlomljena linija
i nema rastanka od kog strepi.
Siguran kroz život koračajući, nikad:
uskratiću sebi, drugi da ima.
Gorki su i korijen i list.
I mrtvi su i kamen i vrelo.
I svjetlo koje će da te proždre:
ničije zelenilo obujmilo te nije.
I slovo unutar slovljenja da se umetne.
Opet će sebi da se okrene.
Onom ko ne umije da voli:
sjenke nisu providne, istoriju nemaju;
krišom zagledanje u vječnost otkriva.
Pomiluju čašu iz koje piju.
Poljube zid koji ih ugrije.
A u srce kad se oštrost zadene –
bodež bez žiga linije vuče.
***
Ja nemam čežnje. Ja nemam vremena.
A imam za kim,
u plavljenju svjetlosti, da zaplačem.
Dan se niže u dan, vrijeme radi vremena.
I sud grli usud, da jedno pored drugog ne prođe.
Plavi me svjetlo, utapam se i dišem.
I ruke ka gorućem pružam, bolje da dohvatim:
prostor je svaka praznina koju priziva.
***
Nije li previše naših tragova?
Flaša iz koje pijem, svetlo koje upijam,
sve postaje trag zbog mene. Vetar se orve sa krilima.
Obljubljuje ih. Premalo je tragova: ali duboki su:
kako me je gledala onda ona žena,
kako sam se nadao pismu,
i ni zbog čega kako je planula vatra.
A onda: Niko, Niotkuda, Ni za koga.
Tih tragova - bitnih - bilo je kao zrna narandžaste
po beskrajnom platnu sivila mog imena: mojih dana:
dani koji su opet tragovi u prstima Boga: Bog koji je
trag u svakome u svačemu: svakojakost - sveopštost bez
traga: a biti bez traga - ne - biti bez traga nema značenje.
Trag se nastani, osemeni polje vrelom značenja: verovanjem
u bezvremeno sigurstvo neprokletosti: i zeleno učini modrim,
vrlu travu progazi u zemlju: od tragova se plače, potom od tragova
sumnja i slutnja vrli: da li tragova dovoljno ima, bitak nesni
da se okameni, da se ništavno u tragovima dato bivstvo razuveri;
a trag je uvijek sila konkretnosti: kako miriše breskva,
kakvo je bilo ono jutro, one i samo one godine, oni glasovi:
sve je postalo trag, trag kao pramen svetla u crnim neprobojnim
atmosferama: vreme vremena suštine i svijesti.
Premalo je tragova.
***
Prostor je svaka forma koju doziva
i svetost ima istine lice. A naličje kome
oduzima: jednom se smije, drugog podsjeća:
kraljevstvo daleko je od prijestola viđenog.
O upamti: šta je sve vidio Kraljević,
to je sve porekao Fortinbras: a između
simetriju svakog načela pojasnio je Elsinor:
nije se uzdigao, ko se upustio nije:
broj: san obuzima: a pravde čekaju.
***
Probudim se u zoru i mraku još neotklonjivom kažem:
Blejk nije slikao vizije pakla i raja: našu, ljudsku, jadnu: svest
slikao je. Jer na tim slikama svi su ispruženih ruku;
svi bi nekom da pohrle; svi su u nekoj velikoj, istrajnoj,
nesavladivoj kolotečini koja je sva od svjetla u mraku:
smješteno u lobanji u kojoj svijetle zvijezde;
i svi gledaju negde daleko: iščekuju;
baš kako i svest čovekova gleda i čeka
i ništa joj dovoljno nije.
***
Najviša saznanja stičemo uzgred:
dok čitamo neku knjigu drugačiju od
dosuđene, koračamo putem dalekim
od ispravnog. Brojimo oblake,
žalimo lišće. Prazna usta neće
progovoriti. Sliva se niz nebo
jedna po jedna vrijednost, kroz krugove,
pored stijena. I sve to čudo je nevidno.
Providnost praha sunčevog gneva.
Koža okapava. Neosvijetljeni dio ravni.
Naprsla čaša. Nemoć za drugoga,
nijemost za sebe. I pejsaž veći od vječnosti,
suština samog bića sunčevog plača.
Vatra je namrštena ustala iz pepela.
***
Površne misli u litosferi beznađa.
Potkivaju kopita i sočiva.
Sunce sniva nerođeno dijete.
Brda se grle sa brdima,
svaki dio neba ima krošnju u kojoj zaspi.
Sve je potpuno i čisto, kao glad.
Egzistirati nije osobina.
Sedam milimetara: smrt je skratila
kosu, nokte, trepavice.
Skalpel siječe. Moli se za kožu.
Strašno je voljeti – u potpunoj samoći prebivajući.
***
O znaj, bitak je sav svijetao i gluh.
I sve vidi i sve bi da vidi, i od svakog
sakriven, jasan potpuno sav u mutan
svijet izliven. Ima oči nemirne zebre.
Srca su stvrdla, samo crno ih plemeni.
Kliješta: jednom za zube, drugom za orahe.
Trećem: za prste. Prste predaka su našli
u jednoj divljoj grobnici. Vrat dan hoda
odatle, na deponiji. Bitak je sav od svjetla.
Nova metafisika rođena je.
Bog se, nalakćen, jednim licem mršti, drugim smije.
Ekrem Hamid (Novi Pazar, 1987.) završio studije filozofije, logike i matematike. Objavio knjigu pjesama „Sramote“ (SKC Kragujevac, nagrada na konkursu, 2008.). Prevodi poeziju sa njemačkog. Živi u Novom Pazaru.
Slika Oblačno nebo, detalj, Paula Bret
